naslov | Otrov u duši |
autor | Vjenceslav Novak |
drugi autori | izbor i predgovor Krešimir Nemec. |
predmetnice | |
izdavač | Zagreb: Mozaik knjiga, 2008. - |
izdanje | |
opseg | 502 str. ; 21 cm |
napomena | ; Sadržaj: Posljednji Stipančići ; Dva svijeta ; Nezasitnost i bijeda ; U glib... ; Iz velegradskog podzemlja. |
biblioteka | (Biseri hrvatske književnosti ; kolo 7, sv. 38) |
udk osnovni | 886.2 - Hrvatska književnost |
udk | 821.163.42-32 |
signatura | 886.2-3 NOVAK otr |
isbn | 978-953-14-0576-8 |
id broj | 43141 |
opis | Književna fortuna dugo nije bila sklona Vjenceslavu Novaku. Dok su se pisale brojne laskave ocjene Gjalskijevih ili Kozarčevih djela, dok je Desiderius (lanko Ibler) čak i sladunjavi Kumičićev felkin bosiljak isticao kao primjer dobra (romano)pisanja, Novak je nekako ostajao po strani, često podcjenjivan, pa čak i smatran sasvim osrednjim piscem koji - kako je to recimo formulirao Dragutin Prohaska - pripovijeda po ukusu malograđanske publike pogađajući tako njihove vlastite nazore o životu. Ni roman ˝Posljednji Stipančići˝, kruna našega književnog realizma, nije po izlasku privukao osobitu pozornost u kritičkoj javnosti. U toj recepcijskoj ravnodušnosti i sivilu ipak se svojom lucidnošću izdvojila jedna kritika. Napisao ju je veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević. Tako je u povodu izlaska Novakova romana ˝Posljednji Stipančići˝ napisao u trinaestom broju »Nade« (1900.) jednu od svojih ponajboljih književnih kritika. |
naslov | Otrov u duši |
autor | Vjenceslav Novak |
drugi autori | izbor i predgovor Krešimir Nemec. |
predmetnice | |
izdavač | Zagreb: Mozaik knjiga, 2008. - |
izdanje | |
opseg | 502 str. ; 21 cm |
napomena | ; Sadržaj: Posljednji Stipančići ; Dva svijeta ; Nezasitnost i bijeda ; U glib... ; Iz velegradskog podzemlja. |
biblioteka | (Biseri hrvatske književnosti ; kolo 7, sv. 38) |
udk osnovni | 886.2 - Hrvatska književnost |
udk | 821.163.42-32 |
signatura | 886.2-3 NOVAK otr |
isbn | 978-953-14-0576-8 |
id broj | 43141 |
opis | Književna fortuna dugo nije bila sklona Vjenceslavu Novaku. Dok su se pisale brojne laskave ocjene Gjalskijevih ili Kozarčevih djela, dok je Desiderius (lanko Ibler) čak i sladunjavi Kumičićev felkin bosiljak isticao kao primjer dobra (romano)pisanja, Novak je nekako ostajao po strani, često podcjenjivan, pa čak i smatran sasvim osrednjim piscem koji - kako je to recimo formulirao Dragutin Prohaska - pripovijeda po ukusu malograđanske publike pogađajući tako njihove vlastite nazore o životu. Ni roman ˝Posljednji Stipančići˝, kruna našega književnog realizma, nije po izlasku privukao osobitu pozornost u kritičkoj javnosti. U toj recepcijskoj ravnodušnosti i sivilu ipak se svojom lucidnošću izdvojila jedna kritika. Napisao ju je veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević. Tako je u povodu izlaska Novakova romana ˝Posljednji Stipančići˝ napisao u trinaestom broju »Nade« (1900.) jednu od svojih ponajboljih književnih kritika. |
Naruči / rezerviraj knjige u košarici (Potrebna prijava)